Čudim se svaki put iznova da ovo u međuvremenu već otrcano pitanje još uopće nekoga zanima. Začuđuje me napose i to što to pitanje dolazi upravo iz tabora, koji misli da posjeduje doživotni monopol nad zaštitom ljudskih i manjinskih prava. Zanimljivo: Njih ne smetaju, primjerice, kolone autobusa punih birača iz Srbije, koji ondje žive i plaćaju porez; ali ih strašno smetaju inozemni Hrvati kada zaokružuju broj na glasačkom listiću – osobito oni iz Bosne i Hercegovine, ali i iz zapadne Europe te oni s američkog i australskog kontinenta. “Ubitačan” argument spomenutih kritičara glasi ovako: inozemni Hrvati ne bi smjeli sudjelovati na izborima, jer ne plaćaju porez u Hrvatskoj.

Dakle, oni sasvim ozbiljno povezuju pravo glasa s plaćanjem poreza što zapravo predstavlja povratak u 19. stoljeće kada su npr. obični seljaci, koji su tada – nota bene – činili većinu pučanstva, zbog malog imetka morali apstinirati na izborima. Nevjerojatno! Pa je li to doista moguće nakon pada socijalističkog sustava i uvođenja demokracije? Očito jest… No, pođimo redom zašto inozemni Hrvati itekako trebaju imati pravo glasa na svim državnim izborima.

Kao prvo su prema Ustavu Republike Hrvatske svi njeni državljani pred zakonom jednaki; ne postoje, znači, dvije kategorije državljana: oni, koji smiju i oni, koji ne smiju glasovati. Toga u svijetu naprosto nema, pa bi to bio presedan. Osim toga ne plaćaju ni u Hrvatskoj svi njeni državljani porez: bilo zbog starosti ili nezaposlenosti, bilo zbog toga što svoje prihode ne prijavljuju u cijelosti. Je li itko u svezi s time dosad postavio pitanje glede prava glasa?

Kako se to riješilo i rješava u drugim državama? Italija je desetljećima svojim državljanima plaćala kartu za vlak, kada bi se oni prilikom parlamentarnih izbora vraćali svojim domovima. Švicarska je već prije puno godina osigurala svojim državljanima u inozemstvu pravo glasa putem pisma, danas to činii putem interneta. Njemačka veleposlanstva, pak, uoči parlamentarnih izbora oglašavaju čak na “duplerici”, gdje i kada mogu njemački državljani glasovati. Pravo glasa nije, dakle, samo jedno pravno pitanje, nego ono definira nadalje odnošaj matične države prema svojim državljanima izvan svojih granica.

Inozemni Hrvati nemaju stoga samo zakonsko, nego i moralno pravo sudjelovati na izborima. To su pravo stekli i tijekom Domovinskog rata (1991.-1995.), pružajući, među ostalim, golemu financijsku, humanitarnu i ljudsku pomoć svom napaćenom narodu u domovini. Osim toga su inozemni Hrvati već desetljećima najveći investitori u Hrvatsku, podržavajući ili čak uzdržavajući materijalno svoje obitelji što je bio i jest važan doprinos rasterećenju državnog proračuna i socijalnom miru. Gle čudo: u svezi s time se još ni jedan političar ili novinar nije oglasio da tih inozemnih prihoda zapravo ne treba..!

Na predsjedničkim izborima u siječnju ove godine čulo se poslije drugog kruga da su glasovi inozemnih Hrvata bili tobože presudni za sam ishod izbora. Ovaj se dojam namećetim više što glasovi inozemnih Hrvata pristižu u pravilu na samom kraju prebrojavanja glasačkih listića. Pojedini analitičari drže, znači, da su njihovi glasovi bili ona kap, koja je prelila čašu u korist današnje predsjednice. Ova je zamisao – premda naizgled možda logična – u potpunosti pogrešna! Zašto? Zato jer se ta takozvana posljednja kap po ničemu ne razlikuje od prethodnih kaplji; ona je samo po pitanju redoslijeda zadnja, ali po pitanju svoje kakvo će je u potpunosti identična s ostalima i stoga izmjenjiva s bilo kojom drugom kapljom. Da je, naime, gore spomenuta tvrdnja točna, onda bi glas inozemnog Hrvata više vrijedio od onog domaćeg, a o tome na osnovu svega ovdje navedenog ne može biti riječi.

Damir Petkov, dipl. politolog

ŽIVOTOPIS ILIJA ŠIKIĆ (LINK)