U svezi s time se u većini slučajeva spominje Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), premda se njen vrh (od dr. Franje Tuđmana pa preko dr. Ive Sanadera i Jadranke Kosor sve do Tomislava Karamarka) nikad nije umorio ponavljati da je HDZ narodnjačka stranka političkog centra. Odakle, znači, potječe ta mjestimično bezrezervna potpora desnih političara HDZ-u kao da je on jedini pozvan smijeniti Socijaldemokratsku partiju Hrvatske (SDP)?

Naravno da je riječ o najjačoj oporbenoj stranci s velikom brojem članova i  simpatizera u domovini i u svijetu, s uzorno razgranatom organizacijom te dobrim kontaktima sa sestrinskim strankama diljem Europe. “Sve pet“, bismo mogli pomisliti da u toj priči ipak nije jedna kvaka: HDZ pored svih tih odlika nije ustvari ni konzervativan, ni demokršćanski; on nije ni dovoljno državotvoran ili neovisan o svojim partnerima izvan Hrvatske, a kamoli da dosljedno zastupa tradicionalne vrijednosti hrvatskog naroda.

A kako bi i mogao kad su se u njemu nakon veleobrata 1990. našli dobrim dijelom ljudi, koji su dotad bili članovi ili simpatizeri Saveza komunista Hrvatske (SKH)? Ne želim na ovom mjestu ući u analizu pobuda dotičnih ljudi glede njihovog “mentalnog” preokreta, no oni su sa svojim idejama također oblikovali taj pokret, na čijem je čelu stajao dr. Franjo Tuđman; on je, naime, svojatao i nauk dr. Ante Starčevića (HSP) i dr. Stjepana Radića (HSS) i hrvatske ljevice (KPH) da bi iz svega toga poput nekog alkemičara stvorio čudesni “amalgam” zvan HDZ…

U tom “amalgamu” vladaju kronično nedemokratski odnošaji (vidi slučaj dr. Ivić Pašalić, Jadranka Kosor, dr. Milan Kujundžić i dr. Drago Prgomet), pa se postavlja pitanje bi li se HDZ sutra kao vladajuća stranka ponio drukčije na razini države? Braniteljske udruge su mu uvijek bile sklone, a za uzvrat je HDZ lokalno koalirao sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom (SDSS), ne ustručavajući se u određenom trenutku glasovati čak za uvođenje ćirilice u Vukovaru…

Kad je HDZ bio na vlasti, nikada ozbiljno nije poradio na proglašenju gospodarskog pojasa na Jadranu ili na strožem reguliranju pobačaja. Svoj gospodarski program za predstojeće izbore dao je razraditi u Njemačkoj, a dijelovi dotičnog programa su pronađeni i u Republici Srpskoj, što u najmanju ruku baca čudno svjetlo na to… Što se tiče gospodarstva: vodeći ljudi HDZ-a se pak dosad nisu nikada decidirano ogradili od ulaska Hrvatske u euro zonu što bi za hrvatsku državnu samobitnost imalo katastrofalne posljedice. Potpuno je neupitno da je gospodarstvo okosnica svake države; ako hrvatska vlada ne raspolaže svojom vlastitom valutom te ne nadzire izravno djelatnost Narodne banke, koja bi kao jedina trebala odlučivati o domaćem tečaju (inflacija, odnosno deflacija), onda se ta okosnica urušava brzinom slobodnog pada. Što bi tad ostalo od hrvatske države ako je ona zapravo ovisna o frankfurtskoj burzi?

Dalo bi se ovdje još više točaka navesti – međutim, svakom državotvornom Hrvatu na političkoj desnici bi iz već spomenutog trebalo biti razvidno da HDZ ne zastupa i ne brani dostatno hrvatske nacionalne interese, nego se često rukovodi čisto oportunističkim rješenjima, koja su naposljetku pogibeljna po hrvatski narod. Stoga je više nego jasno da je u ovim dramatičnim vremenima potreban glas istine u Hrvatskom saboru, koji se ne će ustručavati nazvati probleme i njihove uzročnike svojim pravim imenom – pa makar to za Hrvate bilo bolno. Ali nema boljitka bez sagledavanja prave istine, to je prvi korak ka promjenama i nacionalnoj obnovi, koja nam je prijeko potrebna. Zato nema dvojbe: dosljedan desničar – bio pravaš, konzervativac ili demokršćanin – glasuje za stranku DESNO, čiju kandidacijsku listu na ovim parlamentarnim izborima predvodi Anto Đapić!

Damir Petkov, dipl. politolog