U svezi s time se u većini slučajeva spominje Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), premda se njen vrh (od dr. Franje Tuđmana pa preko dr. Ive Sanadera i Jadranke Kosor sve do Tomislava Karamarka) nikad nije umorio ponavljati da je HDZ narodnjačka stranka političkog centra. Odakle, znači, potječe ta mjestimično bezrezervna potpora desnih političara HDZ-u kao da je on jedini pozvan smijeniti Socijaldemokratsku partiju Hrvatske (SDP)?

Naravno da je riječ o najjačoj oporbenoj stranci s velikom brojem članova i  simpatizera u domovini i u svijetu, s uzorno razgranatom organizacijom te dobrim kontaktima sa sestrinskim strankama diljem Europe. “Sve pet“, bismo mogli pomisliti da u toj priči ipak nije jedna kvaka: HDZ pored svih tih odlika nije ustvari ni konzervativan, ni demokršćanski; on nije ni dovoljno državotvoran ili neovisan o svojim partnerima izvan Hrvatske, a kamoli da dosljedno zastupa tradicionalne vrijednosti hrvatskog naroda.

A kako bi i mogao kad su se u njemu nakon veleobrata 1990. našli dobrim dijelom ljudi, koji su dotad bili članovi ili simpatizeri Saveza komunista Hrvatske (SKH)? Ne želim na ovom mjestu ući u analizu pobuda dotičnih ljudi glede njihovog “mentalnog” preokreta, no oni su sa svojim idejama također oblikovali taj pokret, na čijem je čelu stajao dr. Franjo Tuđman; on je, naime, svojatao i nauk dr. Ante Starčevića (HSP) i dr. Stjepana Radića (HSS) i hrvatske ljevice (KPH) da bi iz svega toga poput nekog alkemičara stvorio čudesni “amalgam” zvan HDZ…

U tom “amalgamu” vladaju kronično nedemokratski odnošaji (vidi slučaj dr. Ivić Pašalić, Jadranka Kosor, dr. Milan Kujundžić i dr. Drago Prgomet), pa se postavlja pitanje bi li se HDZ sutra kao vladajuća stranka ponio drukčije na razini države? Braniteljske udruge su mu uvijek bile sklone, a za uzvrat je HDZ lokalno koalirao sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom (SDSS), ne ustručavajući se u određenom trenutku glasovati čak za uvođenje ćirilice u Vukovaru…

Kad je HDZ bio na vlasti, nikada ozbiljno nije poradio na proglašenju gospodarskog pojasa na Jadranu ili na strožem reguliranju pobačaja. Svoj gospodarski program za predstojeće izbore dao je razraditi u Njemačkoj, a dijelovi dotičnog programa su pronađeni i u Republici Srpskoj, što u najmanju ruku baca čudno svjetlo na to… Što se tiče gospodarstva: vodeći ljudi HDZ-a se pak dosad nisu nikada decidirano ogradili od ulaska Hrvatske u euro zonu što bi za hrvatsku državnu samobitnost imalo katastrofalne posljedice. Potpuno je neupitno da je gospodarstvo okosnica svake države; ako hrvatska vlada ne raspolaže svojom vlastitom valutom te ne nadzire izravno djelatnost Narodne banke, koja bi kao jedina trebala odlučivati o domaćem tečaju (inflacija, odnosno deflacija), onda se ta okosnica urušava brzinom slobodnog pada. Što bi tad ostalo od hrvatske države ako je ona zapravo ovisna o frankfurtskoj burzi?

Dalo bi se ovdje još više točaka navesti – međutim, svakom državotvornom Hrvatu na političkoj desnici bi iz već spomenutog trebalo biti razvidno da HDZ ne zastupa i ne brani dostatno hrvatske nacionalne interese, nego se često rukovodi čisto oportunističkim rješenjima, koja su naposljetku pogibeljna po hrvatski narod. Stoga je više nego jasno da je u ovim dramatičnim vremenima potreban glas istine u Hrvatskom saboru, koji se ne će ustručavati nazvati probleme i njihove uzročnike svojim pravim imenom – pa makar to za Hrvate bilo bolno. Ali nema boljitka bez sagledavanja prave istine, to je prvi korak ka promjenama i nacionalnoj obnovi, koja nam je prijeko potrebna. Zato nema dvojbe: dosljedan desničar – bio pravaš, konzervativac ili demokršćanin – glasuje za stranku DESNO, čiju kandidacijsku listu na ovim parlamentarnim izborima predvodi Anto Đapić!

Damir Petkov, dipl. politolog

Čudim se svaki put iznova da ovo u međuvremenu već otrcano pitanje još uopće nekoga zanima. Začuđuje me napose i to što to pitanje dolazi upravo iz tabora, koji misli da posjeduje doživotni monopol nad zaštitom ljudskih i manjinskih prava. Zanimljivo: Njih ne smetaju, primjerice, kolone autobusa punih birača iz Srbije, koji ondje žive i plaćaju porez; ali ih strašno smetaju inozemni Hrvati kada zaokružuju broj na glasačkom listiću – osobito oni iz Bosne i Hercegovine, ali i iz zapadne Europe te oni s američkog i australskog kontinenta. “Ubitačan” argument spomenutih kritičara glasi ovako: inozemni Hrvati ne bi smjeli sudjelovati na izborima, jer ne plaćaju porez u Hrvatskoj.

Dakle, oni sasvim ozbiljno povezuju pravo glasa s plaćanjem poreza što zapravo predstavlja povratak u 19. stoljeće kada su npr. obični seljaci, koji su tada – nota bene – činili većinu pučanstva, zbog malog imetka morali apstinirati na izborima. Nevjerojatno! Pa je li to doista moguće nakon pada socijalističkog sustava i uvođenja demokracije? Očito jest… No, pođimo redom zašto inozemni Hrvati itekako trebaju imati pravo glasa na svim državnim izborima.

Kao prvo su prema Ustavu Republike Hrvatske svi njeni državljani pred zakonom jednaki; ne postoje, znači, dvije kategorije državljana: oni, koji smiju i oni, koji ne smiju glasovati. Toga u svijetu naprosto nema, pa bi to bio presedan. Osim toga ne plaćaju ni u Hrvatskoj svi njeni državljani porez: bilo zbog starosti ili nezaposlenosti, bilo zbog toga što svoje prihode ne prijavljuju u cijelosti. Je li itko u svezi s time dosad postavio pitanje glede prava glasa?

Kako se to riješilo i rješava u drugim državama? Italija je desetljećima svojim državljanima plaćala kartu za vlak, kada bi se oni prilikom parlamentarnih izbora vraćali svojim domovima. Švicarska je već prije puno godina osigurala svojim državljanima u inozemstvu pravo glasa putem pisma, danas to činii putem interneta. Njemačka veleposlanstva, pak, uoči parlamentarnih izbora oglašavaju čak na “duplerici”, gdje i kada mogu njemački državljani glasovati. Pravo glasa nije, dakle, samo jedno pravno pitanje, nego ono definira nadalje odnošaj matične države prema svojim državljanima izvan svojih granica.

Inozemni Hrvati nemaju stoga samo zakonsko, nego i moralno pravo sudjelovati na izborima. To su pravo stekli i tijekom Domovinskog rata (1991.-1995.), pružajući, među ostalim, golemu financijsku, humanitarnu i ljudsku pomoć svom napaćenom narodu u domovini. Osim toga su inozemni Hrvati već desetljećima najveći investitori u Hrvatsku, podržavajući ili čak uzdržavajući materijalno svoje obitelji što je bio i jest važan doprinos rasterećenju državnog proračuna i socijalnom miru. Gle čudo: u svezi s time se još ni jedan političar ili novinar nije oglasio da tih inozemnih prihoda zapravo ne treba..!

Na predsjedničkim izborima u siječnju ove godine čulo se poslije drugog kruga da su glasovi inozemnih Hrvata bili tobože presudni za sam ishod izbora. Ovaj se dojam namećetim više što glasovi inozemnih Hrvata pristižu u pravilu na samom kraju prebrojavanja glasačkih listića. Pojedini analitičari drže, znači, da su njihovi glasovi bili ona kap, koja je prelila čašu u korist današnje predsjednice. Ova je zamisao – premda naizgled možda logična – u potpunosti pogrešna! Zašto? Zato jer se ta takozvana posljednja kap po ničemu ne razlikuje od prethodnih kaplji; ona je samo po pitanju redoslijeda zadnja, ali po pitanju svoje kakvo će je u potpunosti identična s ostalima i stoga izmjenjiva s bilo kojom drugom kapljom. Da je, naime, gore spomenuta tvrdnja točna, onda bi glas inozemnog Hrvata više vrijedio od onog domaćeg, a o tome na osnovu svega ovdje navedenog ne može biti riječi.

Damir Petkov, dipl. politolog