Želimo da Hrvatska bude samosvjesna i ponosna te gospodarski uspješna i socijalno osjetljiva država, koju će svi njeni građani smatrati svojom istinskom Domovinom!

Ne stišavaju se brojne izjave pozvanih i nepozvanih koji daju svoje viđenje na „presudu“ koja je u cijelosti pobila sve točke optužnice haškog tužiteljstva protiv vođe srpskih radikala Vojislava Šešelja. Reakcije u Hrvatskoj očekivane su, kao i u posljednjih dvadeset godina od donošenja Ustavnog zakona o suradnji s Haškim sudom u Hrvatskom državnom saboru do danas, i to u rasponu od ogorčenja i zaprepaštenja kada se radilo o, nama potpuno neprihvatljivim odlukama haškog suda, kao npr. prvostupanjskoj odluci protiv generala Gotovine i Markača pa do euforije kada bi taj isti sud u drugačijem sastavu raspravnog žalbenog vijeća donio oslobađajuće presude za naše generale.

Već punih 20 godina hrvatska politika po pitanju odnosa s Haškim sudom varirala je iz jedne ekstremne situacije u drugu. Promatrajući posljednjih desetak dana kako reagiraju važni politički čimbenici hrvatske politike, kao i velika većina hrvatske javnosti, ne mogu da ne upozorim kako svi mi možemo biti ogorčeni i nezadovoljni, ali nipošto ne možemo biti iznenađeni, nego moramo koliko je god moguće smireno i argumentirano, potpuno otvoreno, raspraviti zašto je tomu tako, kao i što nam je činiti u vremenu koje je pred nama. Akcije tipa zabrane ulaska Vojislavu Šešelju u Hrvatsku na 20 godina ili zahtjev za održavanjem izvanredne sjednice Hrvatskog sabora zbog ove haške odluke kao niti brojne druge izjave (da ih redom ne navodim) ne pogađaju samu bit problema u kojem se u ovom trenutku nalazi hrvatska politika.

Potpuno otvoreno, bez imalo ustezanja usuđujem se ustvrditi kako je hrvatska politika, a posebno posljednjih 15 godina, dovela sebe, uoči izricanja drugostupanjskih presuda za hrvatske političke i vojne lidere iz BiH, u možda do sada najsloženiju poziciju. Prije punih 20 godina na saborskoj sjednici na kojoj se donosio ustavni zakon koji je obvezivao Hrvatsku na suradnju s Haškim sudom, upozorio sam kako će uloga Haškog suda biti relativiziranje povijesnih činjenica oko ratova na prostorima bivše Jugoslavije, odnosno izjednačavanje uloge agresora (Srbije) i žrtve (Hrvatske i BiH) u tim ratovima, a krajnjom ispostavom računa i bilance koji nikako neće odgovarati niti povijesnim činjenicama, a niti hrvatskim nacionalnim interesima. Taj, po mom mišljenju jedini ispravan politički gard koji je možda u tom trenutku izgledao rigorozno i prečvrsto, bio je nažalost jedini moguć, a podržan od samo 4 zastupnika, i to pravaške opcije.

Ne želeći taksativno nabrajati sve epizode iz „suradnje s Haškim sudom“ (jer bi nam trebalo jako puno vremena i prostora za to) mogu samo naglasiti kako sam bio potpuno u pravu glede istinske, odnosno stvarne uloge Haškog tribunala koji je ustvari imao samo jednu ulogu kao produžena ruka svjetskih centara moći, a to je izvući Srbiju od odgovornosti za ratove na ovim prostorima. Haški sud je tu svoju ulogu odradio jer u ovom trenutku ne postoji, a više nema niti mogućnosti da bilo koji ratni vođa, bilo vojni, bilo politički iz države Srbije bude osuđen za zločinački pothvat genocida i etničkog čišćenja. Na kraju haške balade sve se lomi preko Bosne i Hercegovine gdje diskriminirani hrvatski narod u BiH, a i ozbiljna Hrvatska sa zebnjom iščekuju drugostupanjsku presudu protiv Hrvata iz BiH koje više u Hrvatskoj praktički nitko ni ne spominje, a kojima se na leđa stavlja teret udruženog zločinačkog pothvata kojem je na čelu bio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Treba li ikome tko imalo razumije međunarodne procese i gibanja naglašavati kako je posljednja politička karta haškog suda ili još bolje odapeta strijela uperena prema hrvatskom državnom vodstvu iz doba stvaranja i obrane Hrvatske? Upravo zbog ovog navedenog, kao čovjeku koji je godinama vodio nemoguću političku borbu s načinom suradnje nekoliko hrvatskih vlada s Haškim tribunalom, smatram kako je previše pozornosti dano Šešelju, a premalo istočnim grijesima naše politike. Zaboravljamo li mi svi kako su hrvatske sigurnosne snage 1991.godine u rukama imale i Vojislava Šešelja i Željka Ražnatovića i Gorana Hadžića i da su oni političkim odlukama bili pušteni iz naših ruku? Što se kasnije događalo svi znamo. Ali ako podvučemo crtu ispod onog što se događalo prije 20 godina ostaje nam pitanje kako danas dalje?

Javno postavljam pitanje prije svega prijašnjim vladama, a naravno i aktualnoj, što su uopće učinili po pitanju procesa protiv Hrvata iz BiH jer je to u biti, uz proces Oluji, najopasniji proces koji se vodi protiv Hrvatske. Drugo je pitanje koliko je uopće svjesna aktualna hrvatska politika rehabilitacije velikosrpske politike kroz hašku presudu Šešelju, a koja je komplementarna s rehabilitacijom četničkog ravnogorskog pokreta u Srbiji uz odobravanje brojnih zapadnih krugova. Dok hrvatska politika u pravilu (čast izuzecima) omalovažava i redikulizira rehabilitaciju četništva u Srbiji i tolerira vrijeđanje hrvatskih svetinja i na svom tlu u suverenoj Republici Hrvatskoj od strane srbijanskih ministara na mjestima njihove mitomanije (npr. Jadovno ili Jasenovac), hrvatski bi izrodi i izdajnici koji su izgmizali iz svojih rupa i kamenja kao zmije otrovnice gdje su bili skriveni gotovo dva desetljeća, ako treba i uhitili desetak tisuća mladih Hrvata koji su domoljubnim pozdravom „Za dom spremni!“ nekoliko puta klicali na nogometnoj utakmici. I onda se mi još čudimo što nam se događa.

Pokušaji najave nekih konkretnijih poteza koje je spomenuo ministar vanjskih poslova gosp. Miro Kovač o eventualnom blokiranju Srbije ka europskim integracijama ukoliko seSrbija ne odrekne svoje jurisdikcije za ratne zločine na području cijele bivše Jugoslavije kao i popravljanja položaja hrvatske nacionalne manjine u Srbiji tek su naznake možebitnog zaokreta hrvatske vanjske politike prema Srbiji koja je posljednjih godina bila katastrofalna. Što će od toga biti, tek ćemo vidjeti. Ne zaboravimo kako su na snazi još uvijek odluke prošle Milanovićeve Vlade i njegove vanjske politike o tome kako Hrvatska neće zbog bilateralnih odnosa sprječavati Srbiji put ka Europi. O Bože moj! Zamislite kolika je količina hrvatske gluposti i koliki su kompleksi dobrog dijela naše politike kad se radi o dodvoravanju pojedinim centrima moći u svijetu. A Hrvatska?

Što je s mojom Hrvatskom za koju su živote dali najbolji hrvatski sinovi? Nekidan su u Zagrebu osuđeni hrvatski branitelji na robije od 5,6,7, čak 8 godina zatvora zbog načina održavanja reda u zatvoru Kerestinec 1991.godine, a Vojislav Šešelj, koji je javno pozivao u Jagodnjaku 21.travnja 1991. na ubijanje Hrvata, što se i dogodilo u Baranji, oslobođen je uz obrazloženje kako je ostvarenje „Velike Srbije“ legitiman politički cilj. Pitam sve nas, a koji su naši politički ciljevi? Imamo li mi snage kao narod reći: „Dosta je ove antihrvatske politike!“? Imamo li snage reći prije svega sebi samima kako je moguće npr. da je 2006. godine po svim relevantnim istraživanjima 96 posto hrvatskih građana osudilo izručenje Ante Gotovine u Haag, a onda nepunu godinu dana nakon tog događaja, u izbornoj jedinici u kojoj je rođen Ante Gotovina političke strukture koje su odgovorne za njegovo i izručenje drugih hrvatskih generala osvoje 11 od mogućih 14 saborskih zastupnika? Nevjerojatno.

Imamo li snage osloboditi svoju energiju, koja nedvojbeno postoji u hrvatskom narodu i prestati se povlačiti pred onima, kojima je jedan od najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva Josip Broz Tito, simbol antifašizma oko kojeg se u Hrvatskoj okupljaju i pokušavaju nam nametnuti svoj sustav vrijednosti koji s Hrvatskom nema nikakve veze? I što je najvažnije, imamo li snage prestati tražiti uzroke svojih problema, pa i nacionalnih patnji i frustracija, izvan nas samih? Moramo smoći snage za to. Ne mogu nama biti problem niti Ilija Garašanin, ni Vasa Čubrilović, ni Dobrica Ćosić ni Vojislav Šešelj ako se čvrsto uhvatimo onog sustava vrijednosti koji nas je prije 25 godina pokrenuo u realizaciju mega-projekta stvaranja nezavisne i suverene hrvatske države. Hrvatski narod je lav koji spava, umiren je na neprirodan način i on se mora probuditi. Obitelj, dom, kultura, vjera i nacija naša su snaga. Neka ovo novo gibanje, pa čak i šok, budu pozitivna energija u vraćanju onoga zanosa i zajedništva koje nas je krasilo prije više od dva desetljeća. Ne strah, nego hrabrost. Ne očaj, nego nada. Ne podjela, nego zajedništvo. Ne mržnja, nego ljubav. I onda ćemo znati kamo ide Hrvatska.

Anto Đapić,
predsjednik Demokratskog saveza nacionalne obnove (DESNO)

U svezi s time se u većini slučajeva spominje Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), premda se njen vrh (od dr. Franje Tuđmana pa preko dr. Ive Sanadera i Jadranke Kosor sve do Tomislava Karamarka) nikad nije umorio ponavljati da je HDZ narodnjačka stranka političkog centra. Odakle, znači, potječe ta mjestimično bezrezervna potpora desnih političara HDZ-u kao da je on jedini pozvan smijeniti Socijaldemokratsku partiju Hrvatske (SDP)?

Naravno da je riječ o najjačoj oporbenoj stranci s velikom brojem članova i  simpatizera u domovini i u svijetu, s uzorno razgranatom organizacijom te dobrim kontaktima sa sestrinskim strankama diljem Europe. “Sve pet“, bismo mogli pomisliti da u toj priči ipak nije jedna kvaka: HDZ pored svih tih odlika nije ustvari ni konzervativan, ni demokršćanski; on nije ni dovoljno državotvoran ili neovisan o svojim partnerima izvan Hrvatske, a kamoli da dosljedno zastupa tradicionalne vrijednosti hrvatskog naroda.

A kako bi i mogao kad su se u njemu nakon veleobrata 1990. našli dobrim dijelom ljudi, koji su dotad bili članovi ili simpatizeri Saveza komunista Hrvatske (SKH)? Ne želim na ovom mjestu ući u analizu pobuda dotičnih ljudi glede njihovog “mentalnog” preokreta, no oni su sa svojim idejama također oblikovali taj pokret, na čijem je čelu stajao dr. Franjo Tuđman; on je, naime, svojatao i nauk dr. Ante Starčevića (HSP) i dr. Stjepana Radića (HSS) i hrvatske ljevice (KPH) da bi iz svega toga poput nekog alkemičara stvorio čudesni “amalgam” zvan HDZ…

U tom “amalgamu” vladaju kronično nedemokratski odnošaji (vidi slučaj dr. Ivić Pašalić, Jadranka Kosor, dr. Milan Kujundžić i dr. Drago Prgomet), pa se postavlja pitanje bi li se HDZ sutra kao vladajuća stranka ponio drukčije na razini države? Braniteljske udruge su mu uvijek bile sklone, a za uzvrat je HDZ lokalno koalirao sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom (SDSS), ne ustručavajući se u određenom trenutku glasovati čak za uvođenje ćirilice u Vukovaru…

Kad je HDZ bio na vlasti, nikada ozbiljno nije poradio na proglašenju gospodarskog pojasa na Jadranu ili na strožem reguliranju pobačaja. Svoj gospodarski program za predstojeće izbore dao je razraditi u Njemačkoj, a dijelovi dotičnog programa su pronađeni i u Republici Srpskoj, što u najmanju ruku baca čudno svjetlo na to… Što se tiče gospodarstva: vodeći ljudi HDZ-a se pak dosad nisu nikada decidirano ogradili od ulaska Hrvatske u euro zonu što bi za hrvatsku državnu samobitnost imalo katastrofalne posljedice. Potpuno je neupitno da je gospodarstvo okosnica svake države; ako hrvatska vlada ne raspolaže svojom vlastitom valutom te ne nadzire izravno djelatnost Narodne banke, koja bi kao jedina trebala odlučivati o domaćem tečaju (inflacija, odnosno deflacija), onda se ta okosnica urušava brzinom slobodnog pada. Što bi tad ostalo od hrvatske države ako je ona zapravo ovisna o frankfurtskoj burzi?

Dalo bi se ovdje još više točaka navesti – međutim, svakom državotvornom Hrvatu na političkoj desnici bi iz već spomenutog trebalo biti razvidno da HDZ ne zastupa i ne brani dostatno hrvatske nacionalne interese, nego se često rukovodi čisto oportunističkim rješenjima, koja su naposljetku pogibeljna po hrvatski narod. Stoga je više nego jasno da je u ovim dramatičnim vremenima potreban glas istine u Hrvatskom saboru, koji se ne će ustručavati nazvati probleme i njihove uzročnike svojim pravim imenom – pa makar to za Hrvate bilo bolno. Ali nema boljitka bez sagledavanja prave istine, to je prvi korak ka promjenama i nacionalnoj obnovi, koja nam je prijeko potrebna. Zato nema dvojbe: dosljedan desničar – bio pravaš, konzervativac ili demokršćanin – glasuje za stranku DESNO, čiju kandidacijsku listu na ovim parlamentarnim izborima predvodi Anto Đapić!

Damir Petkov, dipl. politolog

Čudim se svaki put iznova da ovo u međuvremenu već otrcano pitanje još uopće nekoga zanima. Začuđuje me napose i to što to pitanje dolazi upravo iz tabora, koji misli da posjeduje doživotni monopol nad zaštitom ljudskih i manjinskih prava. Zanimljivo: Njih ne smetaju, primjerice, kolone autobusa punih birača iz Srbije, koji ondje žive i plaćaju porez; ali ih strašno smetaju inozemni Hrvati kada zaokružuju broj na glasačkom listiću – osobito oni iz Bosne i Hercegovine, ali i iz zapadne Europe te oni s američkog i australskog kontinenta. “Ubitačan” argument spomenutih kritičara glasi ovako: inozemni Hrvati ne bi smjeli sudjelovati na izborima, jer ne plaćaju porez u Hrvatskoj.

Dakle, oni sasvim ozbiljno povezuju pravo glasa s plaćanjem poreza što zapravo predstavlja povratak u 19. stoljeće kada su npr. obični seljaci, koji su tada – nota bene – činili većinu pučanstva, zbog malog imetka morali apstinirati na izborima. Nevjerojatno! Pa je li to doista moguće nakon pada socijalističkog sustava i uvođenja demokracije? Očito jest… No, pođimo redom zašto inozemni Hrvati itekako trebaju imati pravo glasa na svim državnim izborima.

Kao prvo su prema Ustavu Republike Hrvatske svi njeni državljani pred zakonom jednaki; ne postoje, znači, dvije kategorije državljana: oni, koji smiju i oni, koji ne smiju glasovati. Toga u svijetu naprosto nema, pa bi to bio presedan. Osim toga ne plaćaju ni u Hrvatskoj svi njeni državljani porez: bilo zbog starosti ili nezaposlenosti, bilo zbog toga što svoje prihode ne prijavljuju u cijelosti. Je li itko u svezi s time dosad postavio pitanje glede prava glasa?

Kako se to riješilo i rješava u drugim državama? Italija je desetljećima svojim državljanima plaćala kartu za vlak, kada bi se oni prilikom parlamentarnih izbora vraćali svojim domovima. Švicarska je već prije puno godina osigurala svojim državljanima u inozemstvu pravo glasa putem pisma, danas to činii putem interneta. Njemačka veleposlanstva, pak, uoči parlamentarnih izbora oglašavaju čak na “duplerici”, gdje i kada mogu njemački državljani glasovati. Pravo glasa nije, dakle, samo jedno pravno pitanje, nego ono definira nadalje odnošaj matične države prema svojim državljanima izvan svojih granica.

Inozemni Hrvati nemaju stoga samo zakonsko, nego i moralno pravo sudjelovati na izborima. To su pravo stekli i tijekom Domovinskog rata (1991.-1995.), pružajući, među ostalim, golemu financijsku, humanitarnu i ljudsku pomoć svom napaćenom narodu u domovini. Osim toga su inozemni Hrvati već desetljećima najveći investitori u Hrvatsku, podržavajući ili čak uzdržavajući materijalno svoje obitelji što je bio i jest važan doprinos rasterećenju državnog proračuna i socijalnom miru. Gle čudo: u svezi s time se još ni jedan političar ili novinar nije oglasio da tih inozemnih prihoda zapravo ne treba..!

Na predsjedničkim izborima u siječnju ove godine čulo se poslije drugog kruga da su glasovi inozemnih Hrvata bili tobože presudni za sam ishod izbora. Ovaj se dojam namećetim više što glasovi inozemnih Hrvata pristižu u pravilu na samom kraju prebrojavanja glasačkih listića. Pojedini analitičari drže, znači, da su njihovi glasovi bili ona kap, koja je prelila čašu u korist današnje predsjednice. Ova je zamisao – premda naizgled možda logična – u potpunosti pogrešna! Zašto? Zato jer se ta takozvana posljednja kap po ničemu ne razlikuje od prethodnih kaplji; ona je samo po pitanju redoslijeda zadnja, ali po pitanju svoje kakvo će je u potpunosti identična s ostalima i stoga izmjenjiva s bilo kojom drugom kapljom. Da je, naime, gore spomenuta tvrdnja točna, onda bi glas inozemnog Hrvata više vrijedio od onog domaćeg, a o tome na osnovu svega ovdje navedenog ne može biti riječi.

Damir Petkov, dipl. politolog

Poručio je to predsjednik stranke DESNO Anto Đapić na subotnjoj konferenciji za novinare, održanoj na Željezničkom kolodvoru u Osijeku, mjestu odakle su u bolji život ovih dana kretale tisuće izbjeglica

Đapić je rekao kako se potvrdilo da će Slavonija i Baranja biti na najvećem udaru imigrantske krize, jer Europska unija još uvijek nema jedinstven stav oko ovih događanja i zakasnjelo je reagirala.

- Ovo je pokušaj da se Hrvatskoj prepusti da se sama bori s imigrantskom krizom uz minimalnu pomoć. O tome sam govorio još 2009. kad sam upozorio da će Hrvatska ulaskom u EU imati dvije možebitne vrlo opasne funkcije. Prva je da postanemo veliki azil koji će nagrnuti s Istoka, a druga da ćemo eventualno postati teritorij za odlagalište opasnih tvari. Prvo se ostvaruje i nadam se da moja druga vizija neće – rekao je Đapić i dodao da Hrvatska nema ni mogućnosti, ni obaveze, ali ni snage prihvatiti 12.000 imigranata. Loše je što se Hrvatska, kako je rekao, posvađala s Mađarskom jer je ta zemlja bila tijekom Domovinskog rata “na ruci” hrvatskim izbjeglicama. Mađarska nije protiv humanosti, kaže, ali vodi računa o nacionalnom interesu.

- Ne može naša humanost dovesti u pitanje opstanak i nacionalnu sigurnost – upozorio je Đapić.M.Mihelić

 
(glas-slavonije.hr, 21.9.2015.)

“Treba zbrinuti žene i djecu, no ne možemo primati mladiće koji izgledaju kao da su izašli iz teretane”, rekao je Anto Đapić u jednoj izjavi za medije, komentiravši migrantsku krizu i kako bi Hrvatska trebala reagirati na nju.

“Kod nas je jedna stvar vrlo zanimljiva. Iznimno me smetalo u hrvatskoj politici činjenica da kada biste iskrenošću htjeli stati u obranu hrvatskog identiteta i integriteta, svaka takva politika dočekivana je na nož. Milanović je danas napravio nediplomatski potez kada je kritički govori o Mađarskoj i predsjedniku Viktoru Orbanu”, rekao je Đapić.

Prvi sam put bio duboko zabrinut hrvatskim nesnalaženjem kada je Orban najavio izgradnju zida na granici sa Srbijom. Bilo je jasno što se sprema, Mađari su uspjeli neutralizirati žestoki napad migranata na Mađarsku i praktički su zaštitili Europu, no Hrvatska je u potpunosti nespremna dočekala migrantski val, objasnio je.

Voditelj je otkrio da je u slovenskim medijima objavljeno kako ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić nije kontaktirao slovenskog kolegu i pokušao dogovoriti da Hrvatska bude tranzitna zemlja prema Sloveniji. Objavili su da je slovenski predsjednik Miro Cerar to demantirao i rekao da nije bilo nikakvog kontakta sa Hrvatskom te da Slovenija zatvara u potpunosti granice.

Na to je Đapić rekao da “ne želi da Hrvatska bude glavni azil za imigrante”.

“Situacija je dramatična za Hrvatsku, u prvom danu je ušlo oko 5000 migranata. Uvijek se poziva na humanost, no ona ne smije biti naš problem i njome se ne smije dovesti u pitanje hrvatska nacionalnu sigurnost. Mi bi trebali prihvatiti tisuće imigranata koji nemaju nikakve veze sa našom civilizacijom. Vidi se da ovo što ja zagovaram, misli i velik dio hrvatskog naroda, te da je moja izjava na tragu onoga što radi Mađarska, Poljska pa i Njemačka”, istaknuo je Đapić.

Na pitanje je li premijer stvarno empatičan, Đapić je kazao da je to “sve u kontekstu izbora”.

“Pod parolom tzv. humanizma prikriva se opasna i dramatična politika. Hrvatski narod nije odgovoran za situaciju na Bliskom Istoku, nego netko veći. Proglašenje kalifata postaje realnost. A Hrvatska mora pokazati jakost da ne može biti žrtva svega toga. Viktor Orban nije gledao kako će se svidjeti Angeli Merkel ili Zoranu Milanoviću, nego kako da zaštiti svoj narod. A što je sa Hrvatima? Što ako dođe 100.000 migranata? Kako ćemo mi njih zaustaviti?”, pitao se Đapić.

Komentirao je i izjavu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u kojoj je rekla da je predložila premijeru da sazove sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost te da želi znati da je Hrvatska pripremljena, da migrante Hrvatska može zbrinuti, ali i da Vlada može osigurati sigurnost hrvatskih građana.

“To je puno ozbiljnija izjava od one premijerove. Predsjednica je i istaknula dramatična informaciju da dio Sirijaca koji dolazi ima lažne sirijske putovnice. Mi moramo jasno reći da ISIL jača iz dana u dan. Zašto se ne stvara ozbiljna kampanja za rušenje ISIL-a? Mediji prikazuju samo teške scene majki s djecom, ali kad promatrate populaciju koja je mlada i zdrava u naponu snage… Nitko od njih nije došao iz ratom zahvaćenog područja. Postoje kampovi u zemljama u okruženju, no njima se tamo ne ostaje”, smatra Đapić.

Na pitanje je li Srbija opet smjestila Hrvatskoj slanjem migranata, Đapić je kazao da je “za tu situaciju kriva jedino nekompetentna Vlada koja je u posljednjih godinu dana zahvaćena samo izborima, a Srbija je pred svjetskom javnošću pokazuje da igra igru – za razliku od Hrvatske koja samo prima zgoditke”.

Hrvatska treba zatvoriti granicu prema Srbiji, zaključio je Đapić te podsjetio da o kršćanima u Siriji više nitko ne govori.

“Ili su pobijeni, ili prognani. Nije bilo akcija, ni koncerata da se njima pomogne. Kada imamo ovo pred vratima, svi su postali humanisti i to je nešto što vrijeđa”, rekao je Đapić.

U kratkom telefonskom razgovoru, saborski zastupnik Damir Kajin rekao je da je “na pomolu humanitarna katastrofa koja će dovesti i do gospodarske propasti”.

“Netko migrantima plaća put. U patrijarhalnoj Siriji nitko nema 5000 eura. Tko se brine o Hrvatima koji nemaju novca za osnovne životne potrebe? Ovu zimu na tlu Hrvatske će boraviti najmanje 70 tisuća migranata, i to pet do 6 godina. Ovo sa izbjeglicama je projekt i može Hrvatsku razoriti. Potpuno je nespremna. Ako jedna Bavarska stenje pod 40 tisuća migranata, kako onda neće Hrvatska? U Grčku je ušlo 175 tisuća ljudi, a većina europskih država je zatvorila svoje granice. Pa Hrvatska je do jučer bila zatvorena zemlja zbog rijeka, ali i Alpa u Sloveniji. Ove zime će na Balkanu zimovati 200 tisuća ljudi. A mi se zanosimo nekom mišljom od tisuću ljudi te da će ostale primiti Slovenija i druge zemlje”, istaknuo je Kajin.

“Problem je na hrvatskim granicama, a ova Vlast za to nije pripremljena”, zaključio je Kajin.

I europarlamentarka Ruža Tomašić je u telefonskom razgovoru rekla da je na pomolu “humanitarna, ali i sigurnosna kriza”.

“U Tovarnik je stiglo oko 1000 izbjeglica, a preko noći se očekuje isto toliko. To je humanitarna, ali i sigurnosna kriza. Druge države traže glavnog krivca, upiru prstom jedna u drugu. Primila bih žene, djecu, starce i one koje čeka sigurna smrt u domovini, smjestila ih u šatore i neka tamo čekaju vizu kao i svi”, zaključila je Tomašić.

 

 
(glas-slavonije.hr, 16.9.2015.)

Pojmom „supranacionalna zajednica“ označava se razina iznad nacije. Tim procesom nacionalne države se sve više i više odriču svoje suverenosti. Pristupanjem Europskoj uniji (EU), Republika Hrvatska je „synchronizirala“ svoje zakonodavstvo sa zakonima EU-a. Hrvatska je preuzela zakone o čijim odredbama nije uobće mogla suodlučivati. Kad se prisjetimo kako je primjerice predsjednik „velike nacije“, De Gaulle, zamišljao buduću Europu, naime kao Europu domovinâ (l‘Europe des Patries), onda vidimo kako se sadašnja EU sve više udaljava od takove vizije s kojom bi se i jedna mala država Hrvatska mogla suživjeti.

Danas Ustav Republike Hrvatske usvaja monističko načelo odnosa između untarnjeg i međunarodnog prava, što znači da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i koji su na snazi te objavljeni čine dio unutarnjeg pravnog poredka Republike Hrvatske i po pravnoj snazi su iznad zakona. (Glava VII. Ustava Republike Hrvatske)

Tu se postavlja pitanje neovisnosti, suvereniteta, prava na neograničeno vršenje vlasti. Prema međunarodnome pravu to vršenje vlasti mora biti stvarno ili faktično, što znači da državna vlast ima nadzor nad granicama i da ima aparat prisile kojim može osiguravati pravni poredak. U pravilu, državna se vlast izmiče odgovornosti prema onima koji su ih svojim glasovima izabrali.

Skoro svim zemljama svieta vladaju oligarhije, to znači vladavina klike, male skupine ljudi ili autoritarne vlasti političkog vrha. U pravilu su to oni koji stvarno vladaju, koji vuku konce na kojima vise lutke koje nam se predstavljaju kao da su one te koje donose odluke. Moć stvarnih vladara proizlazi iz njihova bogatstva i nezasitne volje za bogaćenjem. Kroz stoljeća su razvili umieća zgrtanja i to prenose dinastijski na svoje potomke. Sustav kojim su si to osigurali jest monetarizam. Ta pogubna ideologija koja uspješno ostvaruje „novi svjetski poredak“ nastala je prije više od 100 godina u SAD.

Dr. Webster Griffin Tarpley, američki rodoljub, podsjeća kako tradicionalno američko gospodarstvo nije bilo monetarističko i nikada nije imalo ništa zajedničkog sa „slobodnom trgovinom“ i „slobodnim tržištem“. SAD su u svojem najboljem razdoblju bile utemeljene na tradicijama protekcionizma, pragmatizma i dirigizma, odnosno državno-monopolističke regulacije (državni kapitalizam, nešto poput današnje Narodne Republike Kine). Američki sustav je poviestno označavala nacionalna banka, kontroliranje sredstava plaćanja, zaštitna carina, nacionalna infrastruktura koju financira federalna vlada.

To blagostanje je trajalo sve do dolaska bankara i stvaranja privatne banke prievarna imena „Sustav federalnih rezervi“ (1913.) kada počinje urušavanje američkog gospodarstva. FED (Federal Reserve District) ili Sustav federalnih rezervi je privatna institucija koja je ovlaštena za regulaciju i kontrolu financijskih i monetarnih institucija i tržišta u SAD-u. Danas je Amerika najzaduženija zemlja na svietu.

Prof. Franz Hörmann, austrijski gospodarski znanstvenik, je prokazao bankarski sustav (naročito t.zv. središnjih, novčarskih banaka) kako stvaraju novac iz ničega ucjenjujući dužnike, prije svega državu i realno gospodarstvo. Po njemu se novčarski sustav nalazi neposredno pred razpadom.

Financijska kriza iz 2008. više se ne može izpraviti. Njegova kritika novčarskog sustava se oslanja na činjenicu kako taj mehanizam potječe još od srednjeg vieka i čini stvaranje novca neovisnijim od stvarnog (realnog) gospodarstva. Hörmann se zauzima za stvaranje jednog družtvenog sustava plaćanja koji bi funkcionirao neovisno o bankama.

Propagandističke fraze globalističke ideologije o t.zv. „slobodnoj trgovini“ i „slobodnom tržištštu“ ne označavaju ništa drugo nego trgovinsku liberalizaciju i uklanjanje protekcionističkih mjera u trgovini – „oslobađanje“ trgovaca od nadzora nacionalnih država. Svjetska trgovinska organizacija WTO (World Trade Organisation) je supranacionalna ustanova sa 153 država članica. Republika Hrvatska je članica WTO-a od 30. studenog 2000. godine i time izgubila znatan dio svog suvereniteta što dovodi u pitanje sam legitimet njenog postojanja. Jesmo li se zato borili za neovisnu i samostalnu Hrvatsku?

S time u svezi podsjećam na 9. točku iz Dvanaest načela desnog svjetonazora za 21. stoljeće: „Supranacionalne zajednice su za male države pogibeljne jer aritmetički onemogućuju njihov utjecaj te nisu demokratske (djelovanje vlade nije legitimirano voljom naroda).“

Ilija Šikić

Dokumentirano razvidan je izrazito protuhrvatski stav Karla Marxa i Friedricha Engelsa. Njihova očitovanja o Hrvatima su zastrašujuće genocidna (na pr. kako Hrvate valja bičevati i udaviti u Dunavu)… Zašto? Zato jer su reakcionarni. Zato jer je ban Josip Jelačić pobjedio u bitkama protiv ustanika u Habsburžkoj Monarhiji (revolucija u Mađarskoj 1848.). Oni su smetnja njihovu novom svietu. Novus ordo seclorum.

Danas se čovječanstvo nalazi na pragu novog globalnog poredka. Nije bitno više što je pod pojmom „nove ere“ pisao rimski književnik Maron, niti što su iz njegovih stihova izčitavali srednjevjekovni kršćani (ponovni dolazak Isusa Krista), nego ono što je Charles Thomson htio, stavljajući te rieči u grb SAD-a, “gradnju američke ere”.

Prevodim s bloga „Ahnenreihe“ što Idas piše: „Tomislav Sunić je u Homo Americanus opisao amerikanizam kao danas vladajuću pogonsku silu egalitarizma. Ipak, homo americanus je sekularizirani homo christianus. […] SAD su bez sumnje određujuća sila današnjeg doba. Svojim ulazkom u Prvi svjetski rat započeli su kraj stare Europe. Najzad s krajem Drugog svjetskog rata su svojom inačicom egalitarne demokracije i lievim nadzorom mislî nazvanim Political Correctness pridonieli važenju toga u Europi.“

U jednom starom slovenskom lexikonu pod natuknicom „Hrvati“ stoji kako su oni „na sablji nepobjedivi, a puškom ne umiju cilja promašiti.“ Ne treba podsjećati na slavne vojskovođe koji su u Hrvatima prepoznali idealne ratnike jer smo se takvima pokazali i u novijoj poviesti. Dr. Ante Starčević reče: „Još nitko, gospodo, ne nadvlada Hervata oružjem.“

Boj koji predstoji ne će biti svietlim oružjem nego plamenim mačem duha i rieči. Protivnike nije potrebno ubijati, nego razotkrivati i prokazivati! Kad su razotkriveni sa svojim djelima tame, oni gube moć i propadaju. Bitka protiv najezde globalizma odvija se na duhovnoj razini: „Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.“ (Efežanima 6,12)

Primjerice, čak jedan pastor iz Ugande, John Mulinde, u propovijedi od svibnja 2010. otkriva svoju viziju o ključnoj ulozi Hrvatske u kršćanskom buđenju Europe: „Ako postoji način da Bog ponovno dođe i djeluje u Europi, onda će to biti preko Hrvatske. […] Jedina vrata koja su ostala otvorena je Hrvatska.“

Na dosad samo dva referenduma hrvatski narod je pokazao zube „slobodnom družtvu“ jer smo odabrali biti svoji na svome i institut braka pridržali mužkarcu i ženi. Dakle, hrvatski narod je očitovao svoju volju i svjetonazor dočim hrvatske vlade nekritički prihvaćaju direktive svjetskih ustanova koje vode politiku prema svojoj agendi, dovodeći time Hrvatsku pod svoj nadzor . Imamo Božansku utjehu, nu ni Starčević nas ne ostavlja bez nje: „Ja vam kažem u ime povjesnice, da se despocije ne popravljaju, nego propadaju.“

Ilija Šikić

Protiv predsjednika Gradskog vijeća Osijeka i predsjednika stranke Demokratski savez nacionalne obnove (DeSNO) Ante Đapića Autohtona – Hrvatska stranka prava (A-HSP) podnijela je kaznenu prijavu na temelju intervjua što ga je Nacionalu dao Josip Manolić, zbog navodnog sudjelovanja u planiranju ubojstva Ante Paradžika 1991. Đapić u razgovoru za Nacional odgovara na te optužbe i objašnjava tadašnje odnose u visokoj politici. Priznaje da je odgovoran za raslojavanje pravaštva u Hrvatskoj i da je napravio nekoliko političkih grešaka. Hvali prve poteze predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović hvali, uključujući i micanje biste Josipa Broza Tita s Pantovčaka.

NACIONAL: Protiv vas su A-HSP i njen predsjednik Dražen Keleminec podnijeli kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu zbog sudjelovanja u planiranju ubojstva Ante Paradžika. Kakva je bila vaša uloga u tome?

Šokiran sam. To je besmislica, to više što kontekst u kojem me Manolić spomenuo u vašem listu nije takav da bi se moglo zaključiti ono što je “zaključio” marginalni političar Keleminec. Manolić me perfidno stavlja u kontekst tadašnje suradnje s Tuđmanom i Šuškom protiv Parage, što je laž. S predsjednikom Tuđmanom vidio sam se prvi put 1994. na njegov poziv u vezi s Washingtonskim sporazumima. Tada sam posjetio Pantovčak s profesorom Borisom Kandareom.

Manolić je u intervjuu bacio udicu na koju su se uhvatili pojedinci poput Keleminca, a Manolić time zapravo napada Tuđmana, a ne mene. Ne znam zašto to čini, ali mi je stvorio određenu nelagodu. Paradžik i ja nismo se dugo poznavali, ali bili smo prijatelji. Upoznali smo se 1990. u Osijeku prilikom osnivanja HSP-a. O njemu mogu reći samo riječi hvale, a grozno mi je o tome pričati u svjetlu tragedije koja se dogodila njegovu sinu i grozno mi je da se njegovo ime spominje u takvom kontekstu. To da se nisam sastao s Tuđmanom ni tada ni ikada prije 1994. može se provjeriti u transkriptima i stenogramima koji su vođeni prilikom posjeta predsjedniku.

NACIONAL: Ubojstvo Ante Paradžika nije razjašnjeno. Ako je organizirano, tko ga je organizirao?

Zna se tko je pucao na punktu: pripadnici pričuvnog sastava MUP-a. Oni su osuđeni, a po Zakonu o općem oprostu i oslobođeni. Nikad do kraja nije provedena istraga o tom ubojstvu kako bi se doznalo je li likvidacija naručena. Mislim da Tuđman nije posezao za takvim akcijama. Pogotovo ako se zna da je Paradžik bio kohezijski faktor u HSP-u i zalagao se za suradnju s Tuđmanom, a ne za ratovanje s njim. To više što su svi bili na zadatku stvaranja države. Mislim da je Paradžik žrtva skupine Labrador koja je tada još bila aktivna. No to je samo nagađanje. Još uvijek bi se mogla pokrenuti istraga. Kompliciranija i važnija je upletenost državnog vrha u ubojstvo zapovjednika HOS-a u Hercegovini Blaža Kraljevića. Puno elemenata upućuje na upletenost Tuđmana i Šuška. Upravo o tom ubojstvu Manolić bi mogao štošta reći jer je tada bio šef hrvatske obavještajne službe i naslađivao se Kraljevićevom smrću jer je u jednom intervjuu cinično rekao da HSP ima pet zastupnika u Saboru i mrtvog generala u Hercegovini.

NACIONAL: Kako komentirate informaciju da se Ruža Tomašić u trgovini Željka Šelendića sastala s Paragom i Paradžikom kako bi ih upozorila što se sprema?

Čuo sam za to, ali tada nisam znao za taj sastanak. Jedino sam znao da je Ruža Tomašić u izvrsnim odnosima s obitelji Šelendić i da Paragi daje informacije. Je li do nje došla informacija da se nešto sprema, ne znam, a ako ona zna, morala bi reći.

NACIONAL: Ona je sad predsjednica Hrvatske konzervativne stranke (HKS), a u Europski parlament ušla je zahvaljujući koaliciji s HDZ-om. Što mislite o tome?

To je zanimljivo. Moj glavni grijeh kad me trebalo rušiti s pravaške scene bila je bliskost s HDZ-om, a poslije se ispostavilo da sam ja u usporedbi s Ružom Tomašić i ostalima bio svjetlosnim godinama daleko od HDZ-a. Logično mi je bilo surađivati s HDZ-om na lokalnoj razini, jer bi teško HSP bez HDZ-a sam dobio vlast, a o tome su ionako odlučivale naše lokalne organizacije, ali sam na nacionalnoj razini bio najoštriji kritičar HDZ-a. Mogao bih nabrojiti desetke primjera, pogotovo što se tiče politike Ive Sanadera. Za razliku od mene, kojega je HDZ sustavno rušio i podrivao u doba Sanadera i Jadranke Kosor, Ružina bivša stranka dobila je svu logistiku HDZ-a, počevši od same registracije stranke koja je bila na rubu zakona.

NACIONAL: Biste li vi sa svojom novom strankom DeSNO koalirali s HDZ-om? U kakvom ste odnosu s Karamarkom?

Ja više nemam teret HSP-a na leđima. Surađujemo na lokalnoj razini, a hoće li doći do razgovora o predizbornoj koaliciji, vidjet ćemo. Karamarko prema meni ima nešto drukčiji odnos od svojih prethodnika.

NACIONAL: Pravaška scena danas je rasparcelirana. Što je do toga dovelo, što je bilo ključno?

Pravaštvo u Hrvatskoj je na koljenima, ono ne može nestati, ali je razbijeno. Ja sam djelomice odgovoran za to jer sam bio na čelu HSP-a. Znate kako se kaže, nisam kriv, ali sam odgovoran. Obračun sa mnom počeo je davnih dana. Otkad sam preuzeo HSP, pokušavao sam raščistiti s ostacima Udbe u Hrvatskoj, a to mi nikad nisu oprostili. Prikupljao sam 15 godina dokumentaciju o ubojstvima hrvatskih emigranata u inozemstvu, ponukan i osobnim razlozima. Moj stric Ante posljednji je emigrant koji je ubijen 1989. u Nürnbergu. U Hrvatskoj se tada ni s kim o tome nije moglo razgovarati jer su ostaci Udbe djelomice vladali tajnim službama. Sve što sam prikupio dostavio sam njemačkom državnom odvjetništvu.

Zbog toga sam 2001. i 2002. imao velikih problema. Pismena iz Njemačke nisu stizala na moju saborsku adresu koju sam im dostavio pa je došlo do duljeg zastoja komunikacije, ali sam to uspio otkloniti. Cijena te moje aktivnosti bila je vrlo visoka.

Aktivnosti protiv mene počele su prodirati i u stranku i postajalo je sve teže. A s HSP-om sam sve više postajao alternativa tadašnjoj politici HDZ-a i Sanaderu. Sve to kulminiralo je 2007. kad se sve okrenulo protiv mene. Bez obzira na sve, i dalje smatram da je moj obračun s Udbom najveći uspjeh moje političke karijere. To je javnosti i danas u velikoj mjeri nepoznato, ali mi nije žao.

NACIONAL: U Hrvatskoj desnica trenutačno jača, dok politička preslagivanja u Europi idu ulijevo. Kako to komentirate?

Mi smo tek ušli u Europsku uniju i prolazimo sve početne faze. Dojam jest da ljevica ponegdje jača, ali ne svugdje. Jača ondje gdje je ekonomska kriza veća. U Njemačkoj jača konzervativna opcija, a u Engleskoj čak i antieuropska koja nadire zdesna.

Hrvatskom biću je imanentno da desnica bude na vlasti, ali upravo zbog raspada HSP-a to je onemogućeno. Sanader je uništavajući HSP uništio sebe. U HDZ-u je problem što nikad u Hrvatskoj nisu stvarali nešto nalik na njemački CDU i CSU. Čini mi se da Karamarko to uviđa i mijenja tu pogrešnu politiku.

NACIONAL: Kako ocjenjujete prve poteze predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

Mislim da predsjednica vuče sjajne prve poteze, obraćajući se svima jer je predsjednica svih građana Hrvatske, ali izrazito poštuje one koji su joj dali glas. Što se Tita tiče, imam jednu anegdotu s predsjednikom Tuđmanom. Na našem prvom sastanku 1994. poveo nas je u obilazak Ureda.

A na ulazu je bila Titova bista i slike Starčevića i Radića. Pogledao sam predsjednika i pitao ga smijem li nešto reći a da se ne naljuti. Rekao sam: “Vidim ovdje ‘Smrt fašizmu’, ‘Bog i Hrvati’ i ‘Hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, a hrvatska puška o hrvatskom ramenu’, a nema onoga koji je ‘za dom spreman’.

Šušak me prostrijelio pogledom, a Tuđman se štrecnuo i rekao: “Mladiću, ako želimo ostvariti ciljeve zbog kojih su mladići u ovom Domovinskom ratu s tim pozdravom ginuli” (misleći na HOS-ovce), “moramo biti vrlo mudri.” Mislim da je micanje biste vrlo dobar, bitan i potreban potez, jer smo potpisnica svih ratifikacija protiv totalitarnih sustava, u koje spada i komunizam, bez obzira na naše unutarnje prilike i naslijeđe. Za mentalnu higijenu društva bitno je da bista diktatora nije tamo.

NACIONAL: Branitelji pet mjeseci prosvjeduju u Savskoj 66. Kako će se rasplesti ta situacija?

Ne znam. Ne vidim svjetlo na kraju tunela. Podupirem dio zahtjeva koji se odnosi na dio njihovih prava, a politički se zahtjevi rješavaju na izborima. Što se tiče Glavaševićeve nespretne izjave, volio bih da naši branitelji u Savskoj ipak imaju na umu da je sin Siniše Glavaševića. Neke mu se stvari mogu i oprostiti. Mislim da se ta situacija neće moći riješiti izvan Sabora, a prosvjed će, vjerujem, potrajati do parlamentarnih izbora.

NACIONAL: Sudskom presudom 2000. ste ostali bez titule magistra prava jer ste 66 posto magisterija prepisali iz literature svog mentora Borisa Kandarea. Kako danas gledate na to?

Danas uopće ne bih išao na taj magisterij, iako volim pravo, posebice međunarodno, a i s odlikama sam položio sve ispite na postdiplomskom studiju, pa i kod profesora lijeve orijentacije. Ne prebacujem odgovornost ni na koga, ali ne može biti samo moja. Dio teksta nisam stavio u citate, i to je greška, ali na nju su me mogli upozoriti na vrijeme i mentor i Povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada. Ne mislim da sam zbog toga nepošten. Na suđenju sam oslobođen da nisam napravio kazneno djelo. Nisam učinio ništa nemoralno, jer je to najlakši dio stjecanja titule. Puno je teže bilo položiti neke ispite.

NACIONAL: HDSSB je tražio vašu smjenu zbog ‘’nečasnog vođenja sjednica’’. 18 vijećnika glasalo je za, a jednako toliko protiv. Smatrate li to svojom pobjedom ili je to poraz HDSSB-a?

Moram zahvaliti svim vijećnicama i vijećnicima što su me i ovaj put podržali u teškoj borbi koju sam vodio od konstituiranja Gradskog vijeća u Osijeku, otkada traje HDSSB-ovo ‘’čašćenje’’ na moj račun kočijaškim rječnikom. Sve sam to otrpio rekavši da ću imati jednak tretman i prema njima i prema koaliciji. Oni su majstori opsjene i okretanja pile naopako.

Moja pozicija danas je potpuno drukčija nego prije, ne živim od politike, njome se bavim iz hobija, a znate da se iz hobija mogu napraviti sjajni rezultati, ako radite sa strašću. Ja sam njima crvena krpa. Ovo je težak poraz HDSSB-a. Ne bi se oni u ovo upustili da nisu bili sigurni kako će prijedlog proći. Lobirali su među koalicijskim vijećnicima, vodili brutalnu kampanju protiv mene i stoga je moj politički trijumf dvostruko veći. Nisam zvao nikoga. Svi koji su me podržali znaju da je to jedini način očuvanja digniteta ove koalicije u Osijeku.

Mislili su da će me srušiti tajnim glasovanjem, ali nije im uspjelo. Kako god oni tumačili tu situaciju, ovo je moj potpuni trijumf.

NACIONAL: Kako ste osigurali podršku ljevičara?

Bez obzira na trzavice između SDP-a i HDZ-a, motivirane i parlamentarnim izborima koji slijede, ja nemam problema. S desnicom nemam ideoloških razmimoilaženja, a s ljevicom sam ostvario prijateljske odnose. Bilo je ključno na lokalnim izborima spriječiti ostanak HDSSB-a na vlasti, a oni mi to nisu oprostili. Govorili su da sam nakaza, spodoba itd. I inače imaju čudan stav o vjerodostojnosti. Sve su odbili od sebe, a ova koalicija nastala je zato da oni otiđu s vlasti. Što se mene tiče, politika bez ljudskosti nema smisla. I upravo sam stoga stao na stranu Ivana Vrkića i podržao ga, premda je pripadnik političkog centra ili lijevog centra. Nije mi palo napamet podržati HDSSB. Tri puta sam od 2005. do 2007. s njima bio u koaliciji – i nikad više. Oni znaju koliko sam politički jak, a vjerujem da ću i za parlamentarne izbore napraviti dobar posao pa će oni postići bitno slabiji rezultat nego na prošlima.

NACIONAL: Bili ste blizak suradnik Branimira Glavaša, sad ste na suprotnim stranama. Kad ste se i zašto razišli?

Uvijek kad spominjem Glavaša kažem da mi je žao što prolazi ovu kalvariju. Bio bih sretan da postane slobodan čovjek i uključi se u politički život Osijeka jer bi tada politička utakmica bila puno ravnopravnija. A njegova moć slabija. Mislim da je prilikom povratka nakon svih ovih godina bilo vidljivo da je on u drugom planu. Političke poruke koje šalje u Hrvatskoj nemaju nekadašnju težinu.

Presuda njemu jako je utjecala na lokalne izbore 2009. i bila snažan vjetar u leđa HDSSB-u. Sadašnja im situacija ne ide u prilog. Bili smo bliski samo jednom. On je 2005. bio izbačen iz HDZ-a i na izbore je izišao s nezavisnom listom, a ja sam se vratio iz Zagreba jer sam procijenio da nakon izvrsnih rezultata HSP-a na parlamentarnim izborima na lokalnima možemo postići još bolji. Moj rezultat omogućio je da nas dvojica formiramo vlast u Gradu i Županiji. Neprimjerenim sam tada smatrao stvaranje antiglavaševske koalicije u Osijeku, jer je on bio relativni pobjednik, a njegovo zalaganje za Slavoniju smatrao sam dobrim.

Razlaz s HDZ-om gledao sam u svjetlu zalaganja za Slavoniju, što se pokazalo pogrešnim, jer je to bio čisti politički obračun. Tada je počeo i proces protiv njega, a raskid koalicije s njim smatrao bih aktom izdaje i jako bih se loš osjećao. Dok sam ja tako razmišljao, on je pripremao moju detronizaciju, izmišljajući afere. Usporedo se s HSLS-om dogovarao da me sruše. Dakle, naš je odnos pukao zbog njegove procjene da ja postajem jak politički faktor u gradu i županiji, a on me htio u tome onemogućiti. Tu koaliciju nikad ne bih ponovio, jako me puno koštala.

NACIONAL: Zalagali ste se i za njegov izlazak iz zatvora. Zašto?

To je veliko političko pitanje, a tek potom pravno. I zbog odnosa sa Sanaderom, među ostalim. Ne mislim da se Sanader zalagao da Glavašu bude kako mu jest, ali mu nije bio spreman ni pomoći. Stvorila se medijska kampanja koja je njega prikazala u vrlo negativnom svjetlu, a i presudom Ustavnog suda dano je do znanja da ima dosta propusta. Ne mogu tvrditi da je proces u cijelosti montiran, jer bih tako doveo u pitanje funkcioniranje pravne države, ali da je u sve umiješano dosta politike, mislim da nitko racionalan u Hrvatskoj ne dovodi u pitanje.

NACIONAL: Jedna je anegdota vezana uz fotografiju na kojoj ste vi s predsjednikom Tuđmanom i Ivicom Račanom, koju ste za ovaj intervju ustupili Nacionalu. O čemu se radi?

To mi je jedna od najdražih fotografija. Nastala je 1995. za vrijeme dodjele odlikovanja u Uredu predsjednika. Račan i ja htjeli smo se fotografirati s predsjednikom Tuđmanom. Kako je oko predsjednika bila čitava svita, bilo je gotovo nemoguće izdvojiti ga za fotografiranje pa smo smatrali da ga netko od nas dvojice treba zamoliti za zajedničku fotografiju.

Ja sam smatrao da bi ga Račan trebao zamoliti, jer je ipak on bio šef ljevice, a Račan je smatrao da bih trebao ja. Odluka je pala na mene, pristupio sam predsjedniku i iznio mu našu želju, a on je vrlo rado pristao.

S Račanom sam imao dobar odnos. Stekao sam dojam da mu je stalo do ljudi i Hrvatske, a o njegovoj prošlosti prije 1990. ionako će povijest dati svoj sud. Nadišli smo predrasude i razlike.
 
(nacional.hr, 30.3.2015.)

ŽIVOTOPIS ILIJA ŠIKIĆ (LINK)