Nakon što je u ponedjeljak glavni tajnik Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčevića (HSP AS), Pero Ćorić obznanio kako njegova stranka raskida odnose s HDZ-om u priopćenju su prokomentirali svoju odluku.

Priopćenje prenosimo u cijelosti:

Istog dana kada je HSP AS na svojoj telefonskoj sjednici Predsjedništva donio jednoglasnu odluku da raskida sve sveze s ovakvim HDZ-om i njegovim vodstvom, kao Hrvatska 1991. godine s bivšom Jugoslavijom, ubrzan je ritam pravaško-demokršćanskog okupljanja. Kao što je i najavio glavni tajnik i glavni pregovarač HSP AS Pero Ćorić, Domoljubna koalicija ostaje, jedino se promijenila posada u lokomotivi.

Pobjedničku kompoziciju od 26.07.2016. predvodi HSP AS, a strojovođa je predsjednik stranke i potpredsjednik Hrvatskog sabora Ivan Tepeš prof. Raniji višemjesečni razgovori sa strankama istog ili sličnog svjetonazora istoga dana urodili su plodom. U prostorijama HPS AS u Zagrebu, Čulinečka 119 u nazočnosti velikog broja medija održan je prvi u nizu radnih sastanaka između HSP AS, stranke Desno, Ujedinjena stranka prava, HKDU dr. Marko Veselica te Hrvatske demokratske stranke.

Vodstvo HSP AS predstavljao je glavni tajnik Pero Ćorić, pravaški blok predstavljao je predsjednik stranke DESNO Anto Đapić, a demokršćane je predstavljao predsjednik „HKDU dr. Marko Veselica“ Dean Golubić.
Današnji dogovor veliki je dan za hrvatsku desnicu. Hrvatska pravaška opcija desetljećima rastakana, lomljena, osporavana, ali nikad slomljena, danas iznova složno zbija svoje redove“ naglasio je Anto Đapić.

Dean Golubić, predsjednik HKDU dr. Marko Veselica pozvao je i preostale stranke pravaškog i demokršćanskog svjetonazora, te sve domoljubne intelektualce da se pridruže ovoj brzorastućoj uspješnoj pravaškoj priči o zajedništvu. Kroz zajedništvo na najboljem smo putu povratka povjerenja hrvatskih glasača koji vjeruju u nužnost jake i čvrste desne pravaške i demokršćanske političke opcije kao jamac politike kojemu je zaštita hrvatskih nacionalnih interesa od prvorazredne važnosti.

Glavni tajnik HSP AS Pero Ćorić potvrđuje kako je odluka o zajedničkom nastupu na izborima donesena jednostavno i pravaški iskreno, bez kalkulacija i skrivenih figa u džepu, kao što se i kaže „složna braća kuću grade“. U zajedničkom nastupu, HSP AS zalagat će se i dalje za pozitivna načela domoljubne opcije – naziva kojeg su činjenično, ali i sadržajno i bili autori. Pero Ćorić je uputio poziv svim drugim strankama, udrugama i istaknutim pojedincima da se pridruže ovom novom političkom zajedništvu.

Već najavljeni razgovori održat će se tijekom nekoliko narednih dana, a svečano potpisivanje Sporazuma i utvrđivanje koalicijskih lista bit će održano najkasnije do 03.08.2016. godine. Usklađivanje zajedničkih programa prepušteno je stranačkim Odborima i stručnim tijelima te će isti biti predstavljen na dan svečane predaje koalicijskih lista.

(Večernji list, 27.07.2016.)

Ne stišavaju se brojne izjave pozvanih i nepozvanih koji daju svoje viđenje na „presudu“ koja je u cijelosti pobila sve točke optužnice haškog tužiteljstva protiv vođe srpskih radikala Vojislava Šešelja. Reakcije u Hrvatskoj očekivane su, kao i u posljednjih dvadeset godina od donošenja Ustavnog zakona o suradnji s Haškim sudom u Hrvatskom državnom saboru do danas, i to u rasponu od ogorčenja i zaprepaštenja kada se radilo o, nama potpuno neprihvatljivim odlukama haškog suda, kao npr. prvostupanjskoj odluci protiv generala Gotovine i Markača pa do euforije kada bi taj isti sud u drugačijem sastavu raspravnog žalbenog vijeća donio oslobađajuće presude za naše generale.

Već punih 20 godina hrvatska politika po pitanju odnosa s Haškim sudom varirala je iz jedne ekstremne situacije u drugu. Promatrajući posljednjih desetak dana kako reagiraju važni politički čimbenici hrvatske politike, kao i velika većina hrvatske javnosti, ne mogu da ne upozorim kako svi mi možemo biti ogorčeni i nezadovoljni, ali nipošto ne možemo biti iznenađeni, nego moramo koliko je god moguće smireno i argumentirano, potpuno otvoreno, raspraviti zašto je tomu tako, kao i što nam je činiti u vremenu koje je pred nama. Akcije tipa zabrane ulaska Vojislavu Šešelju u Hrvatsku na 20 godina ili zahtjev za održavanjem izvanredne sjednice Hrvatskog sabora zbog ove haške odluke kao niti brojne druge izjave (da ih redom ne navodim) ne pogađaju samu bit problema u kojem se u ovom trenutku nalazi hrvatska politika.

Potpuno otvoreno, bez imalo ustezanja usuđujem se ustvrditi kako je hrvatska politika, a posebno posljednjih 15 godina, dovela sebe, uoči izricanja drugostupanjskih presuda za hrvatske političke i vojne lidere iz BiH, u možda do sada najsloženiju poziciju. Prije punih 20 godina na saborskoj sjednici na kojoj se donosio ustavni zakon koji je obvezivao Hrvatsku na suradnju s Haškim sudom, upozorio sam kako će uloga Haškog suda biti relativiziranje povijesnih činjenica oko ratova na prostorima bivše Jugoslavije, odnosno izjednačavanje uloge agresora (Srbije) i žrtve (Hrvatske i BiH) u tim ratovima, a krajnjom ispostavom računa i bilance koji nikako neće odgovarati niti povijesnim činjenicama, a niti hrvatskim nacionalnim interesima. Taj, po mom mišljenju jedini ispravan politički gard koji je možda u tom trenutku izgledao rigorozno i prečvrsto, bio je nažalost jedini moguć, a podržan od samo 4 zastupnika, i to pravaške opcije.

Ne želeći taksativno nabrajati sve epizode iz „suradnje s Haškim sudom“ (jer bi nam trebalo jako puno vremena i prostora za to) mogu samo naglasiti kako sam bio potpuno u pravu glede istinske, odnosno stvarne uloge Haškog tribunala koji je ustvari imao samo jednu ulogu kao produžena ruka svjetskih centara moći, a to je izvući Srbiju od odgovornosti za ratove na ovim prostorima. Haški sud je tu svoju ulogu odradio jer u ovom trenutku ne postoji, a više nema niti mogućnosti da bilo koji ratni vođa, bilo vojni, bilo politički iz države Srbije bude osuđen za zločinački pothvat genocida i etničkog čišćenja. Na kraju haške balade sve se lomi preko Bosne i Hercegovine gdje diskriminirani hrvatski narod u BiH, a i ozbiljna Hrvatska sa zebnjom iščekuju drugostupanjsku presudu protiv Hrvata iz BiH koje više u Hrvatskoj praktički nitko ni ne spominje, a kojima se na leđa stavlja teret udruženog zločinačkog pothvata kojem je na čelu bio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Treba li ikome tko imalo razumije međunarodne procese i gibanja naglašavati kako je posljednja politička karta haškog suda ili još bolje odapeta strijela uperena prema hrvatskom državnom vodstvu iz doba stvaranja i obrane Hrvatske? Upravo zbog ovog navedenog, kao čovjeku koji je godinama vodio nemoguću političku borbu s načinom suradnje nekoliko hrvatskih vlada s Haškim tribunalom, smatram kako je previše pozornosti dano Šešelju, a premalo istočnim grijesima naše politike. Zaboravljamo li mi svi kako su hrvatske sigurnosne snage 1991.godine u rukama imale i Vojislava Šešelja i Željka Ražnatovića i Gorana Hadžića i da su oni političkim odlukama bili pušteni iz naših ruku? Što se kasnije događalo svi znamo. Ali ako podvučemo crtu ispod onog što se događalo prije 20 godina ostaje nam pitanje kako danas dalje?

Javno postavljam pitanje prije svega prijašnjim vladama, a naravno i aktualnoj, što su uopće učinili po pitanju procesa protiv Hrvata iz BiH jer je to u biti, uz proces Oluji, najopasniji proces koji se vodi protiv Hrvatske. Drugo je pitanje koliko je uopće svjesna aktualna hrvatska politika rehabilitacije velikosrpske politike kroz hašku presudu Šešelju, a koja je komplementarna s rehabilitacijom četničkog ravnogorskog pokreta u Srbiji uz odobravanje brojnih zapadnih krugova. Dok hrvatska politika u pravilu (čast izuzecima) omalovažava i redikulizira rehabilitaciju četništva u Srbiji i tolerira vrijeđanje hrvatskih svetinja i na svom tlu u suverenoj Republici Hrvatskoj od strane srbijanskih ministara na mjestima njihove mitomanije (npr. Jadovno ili Jasenovac), hrvatski bi izrodi i izdajnici koji su izgmizali iz svojih rupa i kamenja kao zmije otrovnice gdje su bili skriveni gotovo dva desetljeća, ako treba i uhitili desetak tisuća mladih Hrvata koji su domoljubnim pozdravom „Za dom spremni!“ nekoliko puta klicali na nogometnoj utakmici. I onda se mi još čudimo što nam se događa.

Pokušaji najave nekih konkretnijih poteza koje je spomenuo ministar vanjskih poslova gosp. Miro Kovač o eventualnom blokiranju Srbije ka europskim integracijama ukoliko seSrbija ne odrekne svoje jurisdikcije za ratne zločine na području cijele bivše Jugoslavije kao i popravljanja položaja hrvatske nacionalne manjine u Srbiji tek su naznake možebitnog zaokreta hrvatske vanjske politike prema Srbiji koja je posljednjih godina bila katastrofalna. Što će od toga biti, tek ćemo vidjeti. Ne zaboravimo kako su na snazi još uvijek odluke prošle Milanovićeve Vlade i njegove vanjske politike o tome kako Hrvatska neće zbog bilateralnih odnosa sprječavati Srbiji put ka Europi. O Bože moj! Zamislite kolika je količina hrvatske gluposti i koliki su kompleksi dobrog dijela naše politike kad se radi o dodvoravanju pojedinim centrima moći u svijetu. A Hrvatska?

Što je s mojom Hrvatskom za koju su živote dali najbolji hrvatski sinovi? Nekidan su u Zagrebu osuđeni hrvatski branitelji na robije od 5,6,7, čak 8 godina zatvora zbog načina održavanja reda u zatvoru Kerestinec 1991.godine, a Vojislav Šešelj, koji je javno pozivao u Jagodnjaku 21.travnja 1991. na ubijanje Hrvata, što se i dogodilo u Baranji, oslobođen je uz obrazloženje kako je ostvarenje „Velike Srbije“ legitiman politički cilj. Pitam sve nas, a koji su naši politički ciljevi? Imamo li mi snage kao narod reći: „Dosta je ove antihrvatske politike!“? Imamo li snage reći prije svega sebi samima kako je moguće npr. da je 2006. godine po svim relevantnim istraživanjima 96 posto hrvatskih građana osudilo izručenje Ante Gotovine u Haag, a onda nepunu godinu dana nakon tog događaja, u izbornoj jedinici u kojoj je rođen Ante Gotovina političke strukture koje su odgovorne za njegovo i izručenje drugih hrvatskih generala osvoje 11 od mogućih 14 saborskih zastupnika? Nevjerojatno.

Imamo li snage osloboditi svoju energiju, koja nedvojbeno postoji u hrvatskom narodu i prestati se povlačiti pred onima, kojima je jedan od najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva Josip Broz Tito, simbol antifašizma oko kojeg se u Hrvatskoj okupljaju i pokušavaju nam nametnuti svoj sustav vrijednosti koji s Hrvatskom nema nikakve veze? I što je najvažnije, imamo li snage prestati tražiti uzroke svojih problema, pa i nacionalnih patnji i frustracija, izvan nas samih? Moramo smoći snage za to. Ne mogu nama biti problem niti Ilija Garašanin, ni Vasa Čubrilović, ni Dobrica Ćosić ni Vojislav Šešelj ako se čvrsto uhvatimo onog sustava vrijednosti koji nas je prije 25 godina pokrenuo u realizaciju mega-projekta stvaranja nezavisne i suverene hrvatske države. Hrvatski narod je lav koji spava, umiren je na neprirodan način i on se mora probuditi. Obitelj, dom, kultura, vjera i nacija naša su snaga. Neka ovo novo gibanje, pa čak i šok, budu pozitivna energija u vraćanju onoga zanosa i zajedništva koje nas je krasilo prije više od dva desetljeća. Ne strah, nego hrabrost. Ne očaj, nego nada. Ne podjela, nego zajedništvo. Ne mržnja, nego ljubav. I onda ćemo znati kamo ide Hrvatska.

Anto Đapić,
predsjednik Demokratskog saveza nacionalne obnove (DESNO)

Najveći dio došao je iz Osijeka, no bilo je i članova iz Zagreba i Švicarske. Prisutni su bili i predsjednik stranke, Anto Đapić, kao i oba dopredsjednika, Vedran Novokmet i Damir Petkov.

Glavnu propovijed je vodio zagrebački kardinal Josip Bozanić, a u ime Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj okupljenima se obratio njen predsjednik, muftija Aziz Hasanović.

Unatoč prvotnim najavama hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije došla tog dana nego je poslala svoju posebnu izaslanicu, Brunu Esih, koja se već godinama bavi istraživanjem stradanja hrvatskog naroda tijekom Drugog svjetskog rata i poraća.

(kliknite na sliku radi većeg prikaza)